Katarina Dolović
10.5937/AnaliPFB1501202D
Ovim člankom autorka nastoji da skrene pažnju na probleme koje u praksi stvaraju tzv. neosnovani raskidi, ali i na potrebu stvaranja jedinstvene prakse u pogledu njihovog sankcionisanja. U postojećoj doktrini na niz pitanja nema odgovora, a pojedini usamljeni pokušaji teorijskog objašnjenja ove pojave ostaju u senci pojedinačnih sudskih/arbitražnih sporova, bez težnje ka suštinskom rešavanju problema. Autorka u tekstu nastoji ukazati na neophodnost kvalifikovanja neosnovanog raskida kao povrede ugovora, ali i ispitivanja posledica koje iz te povrede nastaju. Pitanje koje, međutim, postavlja, a koje je i razlog nastanka ovog članaka jeste: da li savesnost poverioca utiče na posledice neosnovanih raskida, to jest da li ona predstavlja „olakšavajuću okolnost“? Drugim rečima, da li poveriočeva nesavesnost jeste neophodan uslov za nastanak nekih posledica?




© 1953 - 2025 ANALI
Zatvoreno za komentare